SanMagazin

Primjetih da publika, barem ona koja prati ovaj vid umjetnosti (sigurna sam da isti ne uživaju u serijalima tipa Lud, zbunjen, normalan) najviše humora pronalazi u politici. Jedan od komičara koga sam ispratila čak politiku poredi sa porno industrijom govoreći da nam se isto piše bez obzira na to sa koje strane ekrana se nalazili.

I istinu govoreći, niko od nas ne treba biti genijalac da shvati kako ima nešto urnebesno smiješno u našoj politici, u tome da se predstavnici političkih partija prepucavaju na sjednicama skupština kao babe na prelu, dok mi sa kauča navijamo za onoga koji ima bolju uvredu. Ili u tome što u našoj regiji ima najviše visokoobrazovanih konobara, taksista, uličnih svirača i drvosječa, dok mi kukamo u parku uz dvolitru kako smo se džaba školovali. Urnebesno je smiješno i to što se mediji hrane crnom hronikom, a kinematografija budućim i prošlim apokalipsama, dok mi vijesti o kučetu koje je spasilo mače smatramo nevažnim. Što nam pred očima pišu igranke o kojekakvim tužbama protiv protestanata ili pritvorima ličnosti iz opozicionih struja, a mi to zbunjeno posmatramo, jer nam nije jasno kako nam je grijeh tog čovjeka promakao.

I komičari sami tvrde da ne moraju ići daleko da bi pripremili svoj materijal, dovoljno je samo da pogledaju svijet oko sebe. No, ponajviše se rugaju svima nama zajedno, jer mi smo ti koji glasamo, ili još gore ne glasamo na izborima. Mi smo ti kojima glupave reklame mažu oči šarenom lažom. Mi smo ti koji ne vidimo, ne čujemo i ne msilimo.

www.sanmagazin.com